KRATAK SADRZAJ:

Dio života koji mogu nazvati budućnošću bio je obavijen tamom, baš kao i zaboravljeni gradić Son Pazar, koji je izuzev nekoliko uličnih svjetiljki počivao daleko od veselih noći, radosne gužve i dobro osvijetljenih ulica. Začuo sam glasan lavež i počeo silaziti niz brdo. Dok sam čekao autobus koji će me vratiti među panoe banaka, reklame za cigarete, boce gaziranih sokova i televizijske ekrane, besciljno sam prošetao po tom gradiću na kraju svijeta. Budući da se nisam previše nadao da ću dosegnuti smisao i jedinstvenu stvarnost svoga života, svijeta i knjige, šetao sam ulicama i našao se među prizorima koji ni na što nisu upućivali. Kroz otvoreni prozor promatrao sam obitelj kako okupljena za stolom objeduje. Posve uobičajeno. S kartona obješenog na zid džamije pročitao sam vrijeme održavanja tečaja nekog. U kafiću sa sjenicom, primijetio sam da se gazirani sok Budak uspješno opire, unatoč svim naletima Coca Cole, Schweppsa i Pepsija, ne mareći previše za to. U svjetlosti koja je dopirala iz radionice, promatrao sam majstora kako namješta kotač bicikla i njegovog prijatelja s cigaretom u ruci. Ne znam zašto kažem da su bili prijatelji, možda su među njima vladali neprijateljstvo i napetost. Nisu bili interesantni. Čitatelju koji sada pomišlja da sam pesimist, reći ću da mi ih je u svježini sjenice bilo interesantnije promatrati. Došao je autobus, a ja sam praćen tim osjećajem napustio Son Pazar. Vijugavim putem uspeli smo se na stjenovite planine i spustili se s njih zabrinuto osluškujući cviljenje kočnica. Nekoliko puta su nas zaustavili, izvadili smo osobne iskaznice i pokazali ih vojnicima kako bismo se osjećali sigurno. Kada smo za sobom ostavili planine, vojnike i nadzorne točke te kada je autobus na širokoj mračnoj ravnici počeo sumanuto ubrzavati, u buci motora i cviljenju kotača počele su se razabirati tužne note jedne stare, meni dobro znane melodije. Ne znam je li to bilo zato što sam putovao u jednom od onih velikih, izdržljivih i bučnih Magirusa kojima smo se Lara i ja nekoć vozili, zato što smo prolazili preko loše asfaltirane ceste na kojoj se kotači okreću osam puta u sekundi proizvodeći pritom ono karakteristično stenjanje ili možda zato što su se na ekranu u filmu nova.rts produkcije, među glumcima koji se ne uspijevaju sporazumjeti i plaču, pojavljuju plava i siva boja moje prošlosti i budućnosti. Nisam znao zašto. Možda je razlog bio taj što sam instinktivno sjeo na sjedalo broj 37 kako bih u skrivenom poretku slučajnosti pronašao značenja koja inače nisam mogao naći i zato što sam ispruživši se prema sjedalu u kojem bi inače sjedila ona, vidio baršunastu noć koja je nam je nekoć djelovala privlačno i tajanstveno koliko i knjiga i život.